maurico (citat):Dragi moj Mato,radi se o 2.kor.5:17"Dakle ,ako je tko u Kristu on je novo stvorenje.Ono što je staro prošlo je,i evo novo je nastalo"Neznam ni sam šta da ti kažem o ovom stihu,svim srcem vjerujem da je stih ispravan i da je to baš tako,ali šta Mato da pomislim u sebi ,kako ja, tako i mnogi, koji se uzdaju i vjeruju ovom stihu a ipak padnu u grijeh.Šta da onda mislim,što je to novo nastalo u meni???,ili šta je to staro nestalo (kad sam takav grijeh činio još dok nisam ni za Spasenje čuo)?Pokušaj me shvatit,kao i mnoge koje muči isti problem.Javlja se neka malodušnost jer jednostavno sa Kristom u sebi ja nemogu ostati pravedan jer sagriješim,drugo pitanje koje se javlja zasigurno je, dal sam ja stvarno primio Krista u srce kad mogu ovako lako pasti u iskušenju.I onda se sve skupa pomješa,tako da ne razumijem šta je staro nestalo i šta je novo nastalo,jer ipak nekako smatram da bi totalna promjena ponašanja bila jedna od garancija da imam Krista pobjednika u srcu.
Ako ti je poznat odgovor na moje nedoumice svakako mi odgovori.Zahvalan.
I mislio sam brate da je u pitanju taj stih, pa sam morao provjeriti. Za bolje razumljevanje Pavlovih riječi pisanih u 2. Kor. dobro je uzeti u obzir okolnosti u kojima su pisane. Nakon navještanja evanđelja u Ateni gdje je postigao slab uspijeh, Pavle dolazi u Korint. U Korintu je odlučio propovijedati samo “Krista raspetoga” što nije bio slučaj u Ateni. U Ateni se Pavle sa tamošnjim “prosvijetljenim” ljudima nadmudrivao razumom, logikom, filozofijom itd. što je urodilo slabim plodom. Pavle je boravio dosta dugo u Korintu (oko 1,5 god), dok nije ondašnju zajednicu koja je prihvatila evanđelje postavio na noge. Nakon toga odlazi u Efes. Dok je boravio u Efesu dobija pismo od braće iz Korinta sa raznim pitanjima koja su mučila odnašnju zajednicu. U pismu nije bilo navedeno kritično stanje zajednice koja je u međuvremenu zastranila pod utjecajem lažnih učitelja. On za ovo stanje zajednice doznaje od Klojinih ukućana koji su mu tada bili u posjeti. Na temelju toga i pisma koje je primio šalje braći u Korist pismo opisano u 1. Korinćanima. Pošto je bio osvjedočen da ne ode tada u Korint on šalje svog suradnika Tita da posjeti korintsku zajednicu. U isčekivanju i bojazni da zajednica neće na pravi način shvatiti i prihvatiti njegovu poruku, Pavle napušta Efes i nastavlja propovijedati po Makedoniji u nadi da će što prije sresti Tita. Taj susret se dešava u Filipima i Tit mu prenosi radosnu vijest o prihvaćanju ukora i pokajanju mnogih koji su zastranili. Prihvaćanjem poruke zajednica se ponovo obratila i nastavila izgradnju na pravim temeljima koje je Krist postavio preko Pavla, a Apolon koji je bio u posjeti toj zajednici poslje Pavla utvrđivao. Iako ovo nije direktan odgovor na tvoje pitanje, dobro je da imamo kompletnu sliku, jer je korintska zajednica prošla jedno iskustvo koji su možda neki od nas, prošli, koji možda prolaze ili koji će možda proći.
Tijekom Pavlovog boravka u Korintu mnogi su prihvatili vjerom raspetog Krista, prihvatili su pomirenje sa Bogom ostvareno u Kristu na križu, priznali svoju krivicu, pokajali se i u njima je zaživio Krist svojim Duhom. Kod njih se desilo novorođenje ili duhovno začeće. Primili su novi život (Kristov život) vjerom, a svoj stari život su također vjerom odbacili, jer ga je Krist svojom smrću pribio na križ i sahranio u grob. Tek tada je započeo njihov krćanski život koji je kroz svakodnevno posvećenje i borbu vjere trebao napredovati i usavršavati njihov karakter, te ga dovesti u potpuni sklad sa Bogom. Iako su korintski vjernici doživili iskustvo novorođenja, pod iskušenjima koje su doživili nakon Pavlovog odlaska ponovo su se postepeno vratili u prvobitno stanje. Pavle ih svojom porukom osvjedočava o zastranjenju i kroz iskrenu poniznost i pokajanje oni se ponovo vraćaju na pravi put. Jako je bitno u cijeloj ovoj priči, da se shvati što je to proces posvećenja. Što će tiče posvećnja EGW je to odlično objašnjavala pa da je citiram:
“Posvećenje nije djelo trenutka, sata ili dana, već cijelog života. Ono se ne postiže izazivanjem uzbuðenja, već je posljedica stalnog umiranja grijehu i neprekidnog življenja za Krista. Slabašnim, povremenim naporima ne može se ispraviti zlo niti provesti preobrazba karaktera. Mi ćemo postići cilj samo dugotrajnim, ustrajnim trudom, bolnom stegom i oštrim sukobom. Danas ne znamo kako će snažan biti naš sljedeći sukob. Dokle god Sotona djeluje, morat ćemo pokoravati sebe, nadvladavati grijehe što nas pritiskuju; dokle god traje život, neće biti mjesta da stanemo, točke koju možemo dostići i reći: dostigao sam savršenstvo. Savršenstvo je posljedica doživotne poslušnosti. Nitko od apostola i proroka nikad nije tvrdio da je bez grijeha.
Ljudi koji su živjeli u najvećoj Božjoj blizini, ljudi koji bi prije žrtvovali život nego svjesno učinili zlo, ljudi koje je Bog počastio svojim svjetlom i snagom, priznali su grješnost svoje naravi. Nisu se uzdali u tijelo, nisu se pozivali na svoju pravednost, već su se u potpunosti pouzdali u Kristovu pravednost. Tako će biti sa svima koji promatraju Krista. Što budemo bliže prilazili Isusu i jasnije zamjećivali čistoću Njegova karaktera, to ćemo jasnije vidjeti strahovitu grješnost grijeha i manje osjećati da se imamo čime ponositi. Naša će duša stalno težiti za Bogom i ozbiljno, skrušeno priznavati grijeh i poniziti srce pred Njim. Sa svakim novim korakom našega kršćanskog
života produbljivat će se naše pokajanje. Znat ćemo da je naša dovoljnost samo u Kristu i zato ćemo s apostolom priznati: “Ja, naime, znam da nikakvo dobro ne stanuje u meni, to jest u mom tijelu.” “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu!” (Rimljanima 7,18; Galaæanima 6,14)”
“Pravo posvećenje znači savršenu ljubav, savršenu poslušnost, savršenu pokornost Božjoj volji. Bog nas treba posvetiti poslušnošću istini. Naša savjest mora biti očišćena od mrtvih djela da bismo služili živomu Bogu. Mi još nismo savršeni, ali imamo mogućnost da se oslobodimo od sputanosti samim sobom i grijehom i da napredujemo k savršenstvu. Svima su stavljene nadohvat ruke velike mogućnosti, visoka i sveta dostignuća.
Razlog što mnogi u ovo vrijeme ne napreduju u većoj mjeri u božanskom životu jest što tumače da je Božja volja upravo ono što oni žele učiniti. I dok slijede svoje vlastite želje, laskaju si da su poslušni Božjoj volji. Takvi nemaju sukoba sa sobom. Postoje i drugi koji su neko vrijeme uspješni u borbi protiv sebičnih želja za zadovoljstvom i lagodnim životom. Oni su iskreni i ozbiljni, ali ih umara dugotrajni napor svakodnevnog umiranja, neprekidnog nemira. Ravnodušnost im izgleda tako privlačna, umiranje sebi odbojno, pa zatvaraju snene oči i pod silinom kušnje padaju umjesto da joj se odupru. Upute iznesene u Božjoj riječi ne ostavljaju mjesta kompromisu sa zlom. Božji Sin je sišao da bi mogao sve ljude privući k sebi. Nije došao da uspava svijet, već da pokaže uski put kojim moraju ići svi koji će na koncu stići pred vrata Božjega grada. Njegova Ga djeca moraju slijediti tamo kamo ih On vodi; bez obzira na to koliko ih stajalo žrtvovanje lagodnog života ili popuštanja sebi, bez obzira na cijenu truda ili patnje, oni se moraju stalno boriti sa sobom. Najveća zahvalnost koju ljudi mogu dati Bogu jest da postanu posvećena sredstva preko kojih On može djelovati. Vrijeme jako brzo prelazi u vječnost. Ne uskraćujmo Bogu ono što pripada Njemu. Ako Mu nešto ne možemo dati s radošću, činimo to na vlastitu propast. On traži cijelo srce: dajte Mu ga; Njegovo je I stvaranjem i otkupljenjem. On traži vaš um; dajte Mu ga; Njegov je. On traži vaš novac; dajte Mu ga; Njegov je. “Ne znate li da ne pripadate sami sebi jer ste kupljeni?” (1. Korinćanima 6,19.20) Bog traži poštovanje od posvećene duše koja se pripremila da Mu služi vjerom koja djeluje kroz ljubav. On pred nas uzdiže najviši ideal, savršenstvo. On traži da u ovom svijetu budemo potpuno na Njegovoj strani, kao što je On na našoj pred Bogom.
“Ovo je, naime, volja Božja” za vas, “vaše posvećenje” (1. Solunjanima 4,3). Je li to i vaša volja? Vaši grijesi mogu vam izgledati kao planine, ali ako ponizite srce i priznate svoje grijehe uzdajući se u zasluge razapetog I uskrslog Spasitelja, On će vam ih oprostiti i očistiti vas od svake nepravednosti. Bog od vas zahtijeva potpuni sklad sa svojim Zakonom. Ovaj je Zakon odjek Njegova glasa koji vam govori: Svetiji, da, još svetiji.
Težite za puninom Kristove milosti. Neka vam srce bude ispunjeno snažnom željom za Njegovom pravednošću, djelom koje Božja riječ proglašava mirom, a njegove su posljedice spokojnost i neprekidna sigurnost. Kad vam duša bude čeznula za Bogom, naći ćete sve više i više neistraživih blaga Njegove milosti. Kad budete razmišljali o ovom blagu, ono će postati vaše pa ćete otkriti zasluge Spasiteljeve žrtve, zaštitu Njegove pravednosti, puninu Njegove mudrosti i Njegovu moć da vas izvede pred Oca “bez ljage i mane” (2. Petrova 3,14).”
Isprika na dužini posta, ali ovo su jako bitne stvari, pa zahtijevaju i takav odgovor.
» BIBLIJA - NOVI REVIDIRANI PREVOD
» MAČ I CARSTVO MIROLJUBA PETROVIĆA?
» PITANJA - RELIGIJA
» DOKAZI OTPADA ADVENTISTIČKE CRKVE
» OBAVJEŠTENJA
» ODABRANE VIJESTI - RELIGIJA, NAUKA, ZDRAVLJE, DRUŠTVO, POLITIKA
» (NE)ZAVISNE ADVENTISTIČKE SLUŽBE/GRUPE
» STVARANJE ILI EVOLUCIJA